Novosti‎ > ‎

Hrvatski otoci 2014. - Pašman i Ugljan

objavio 24. ruj 2014. 02:10 BMW Moto Klub Zagreb   [ ažurirano 24. ruj 2014. 02:36 ]
Zahvaljujemo Martini i Borisu Tasovcu na organizaciji!
U nastavku pročitajte reportažu Borisa Rukavine, fotografije by geza & Kuki:
--------------------------------------------------------------

https://picasaweb.google.com/108610810631117352767/PasmanIUgljan121492014?authuser=0&feat=directlink
Petak, 12.09.2014.

Polazak je zakazan u pravo vrijeme, između 13.00 i 13.30. Stižemo na Croduxovu pumpu iza rampe na Lučkom u 13.15. Boris T. taman toči benzin, a Boris F. kavu. I ja guram tri litre u Bjelka i u 13.30 smo spremni za polazak. Damir K. javlja da će zakasniti  i stiže malo prije 14.00. Za kaznu, a i da nam bude jednostavnija komunikacija, i njemu mijenjamo ime u Boris. Poker Borisa lagano piči do Karlovca, u nadi da će se Vakula smilovati. Na žalost, kod Borisa i Martine su Stjepkove rukavice, i malo iza Karlovca ulazimo u kišnjake.  Prije Slunja vidimo Rastoke koje jedva odolijavaju pobješnjelim slapovima. Plaža na Slunjčici je sasvim poplavljena.  Kisnemo do Borja, gdje pauziramo uz Španjolce na F800ST. Koje budale, gdje su došli po ovom nevremenu. Nakon piroški, kiselog mlijeka, Cockte itd., kisnemo dalje u uvjerenju da će s one strane Velebita život biti ljepši. U nadi je spas. Ovaj put je u Nadi bio pas, i nakon tunela na Alanu spuštamo se po još jačoj kiši. Imam potpuno nove Michelinke Pilot Road 4 GT koje i po mokrom pofrezanom asfaltu fantastično drže.  Pravi kijamet počinje kod skretanja za Benkovac,  gdje vjetar mlati zastorima kiše. Stajemo na semaforu u Benkovcu i gledamo kako nam voda koja se slijeva po cesti prelazi preko kotača i pokušava ući u Daytone.  Ali to nije sve!  Kako se približavamo Biogradu kiša je još jača, i ne možemo proći kroz podvožnjak ispod magistrale koji je pun vode. Malo vozikanja protiv prometnih propisa i evo nas u centru Biograda. Osim što pada s neba, voda izvire i iz šahtova i diže poklopce , pa moramo paziti da ne upadnemo u kakav otvor  na cesti. U luci nismo baš sigurni gdje prestaje obala, a gdje počinje more, ali se ipak bez problema ukrcavamo na trajekt. Nema Zorke i Marijana, pa se brinemo da ih voda nije odnijela. Malo kasnije se javljaju da će doći na slijedeći trajekt,  jer Gold Wing ne vozi po kiši J.  Za desetak minuta stižemo na Pašman, u Tkon, gdje nas čeka naš domaćin, Ducatista Rade.  Žena mu je Rosemary, a imaju ne jednu, već dvije bebe.  Još nekoliko minuta vožnje do baze, a kad tamo Geza. Naravno tu je i Edit, pa ćemo skoro biti kompletni, čim  nam se pridruže Hondaši. Kiša je srećom na otoku skoro stala i smještamo se po apartmanima. Palimo klime i uključujemo grijanje kako bi koliko-toliko osušili kacige, rukavice i ostale đinđe. Stižu i Zorka i Marijan. Honda je izdržala.  Za večeru Rade roštilja mesinu koja se pacala u GT-u od Zagreba.  Zatim slobodne aktivnosti.

Subota, 13.09.2014.

Za doručak , dječje radosti u produkciji Martine i Borisa T., kao i rođendanske čestitke Kseniji. U deset sati polazak.  Maloj grupici BMWa i Honde pridružuje se i Ducati Multistrada. Ducati ima samo osam godina, a već je prešao čak 32000 kilometara. Alaj se čovjek vozi. Martina nam je za ovaj izlet pripremila duhovnu obnovu, pa prvo posjećujemo samostan Sv. Jeronima. Glavna teta, časna sestra Domagoja, nas vodi i priča nam o povijesti. Manje je slušamo, a više mjerkamo fantastičnu poziciju na malom poluotoku, prekrasnu šumu, plažu, dvor, vrt, a kad nam je ponudila da probamo grožđe pustošimo brajdu poput jata čvoraka.  Sve nam je neugodno.  Slijedeća je postaja otočić Galevac i samostan Sv. Pavla Pustinjaka. Barba Šime nas za pet kuna po glavi prevozi barkom na vesla do otočića. Malo smo prepunili čamčić pa mu je teško. Na Galovcu nas dočekuje fra. Božo i vučjak Rex. Malo po crkvi, malo po muzeju, malo po groblju, pa malo degustacije fermentiranih tekućih proizvoda.  Ništa za mene. Šime nas vraća na obalu, odnosno na Ugljan.  Aperitivi su učinili svoje pa sjedamo u restorančić na rivi u Preku i lagano tamanimo nekoliko pizza.  Stiže gost iznenađenja, Marijan Strugar.  Zagorski K1 s registracijom  ZD.  Uz pizzu Ksenija dobija rođendanski poklon od ekipe.  Nakon kratke pauze na pumpi penjemo se na utvrdu Sv. Mihovil na brdu iznad Preka.  Poput divokoza skakućemo po ruševnim zidovima.  Boris F. prednjači, a niti ostali puno ne zaostaju.  Nakon planinarenja još posjet  samostanu Ćokovac na Pašmanu,  i pozdrav s Marijanom S.  Mora nazad u Karin da baci mrižu i skupi vršu. Vraćamo se u bazu.  Ženski dio ekipe, Đurđa, Ksenija, Martina i Boris K. bacaju se u more, ja radim važne stvari u horizontali, a ostali se provode svatko po svom nahođenju. Za večeru, ponovo Rade i roštilj. Ovaj put mu je pao mrak, pa je meso pomalo nedopečeno. Najviše će profitirati Maksić i kompići.  Geza i Edit idu ranije na počinak, ujutro ranije kreću, a mi blebećemo do ponoći.

Nedjelja, 14.09.2014.

Geza i Edit su uhvatili trajekt u zlo doba, Marijan i Zorka u čudno doba, a ostali su mi se smilovali, pa smo kulturno išli na trajekt u 11.30. Vrijeme je obećavajuće i predlažem da se još malo duhovno uzdignemo, ovaj put pravoslavno. Vodim jake snage BMKZ-a prema manastiru Krupa. Prolazimo Benkovac, Obrovac,  Ušljebrke,  Žegar, i u Kaštelu Žegarskom skrećemo s ceste za Knin prema Krupi. Stajemo na mostićima preko rijeke Krupe prije manastira i fotkamo se pod rijetkim kapima kiše. Manastir izgleda zatvoren.  Đurđa zvoni, nitko ne otvara, ali moja žena ne zna za prepreke i dovlači protu za bradu kako bi nas pustio unutra. Nakon prvobitnog šoka i službenog dijela, pop se opušta i šalimo se i pričamo o motorima. Palimo svijeće i lovimo neke strane turiste da nas slikaju, da imamo barem jednu fotografiju na kojoj smo svi zajedno. I pop. Penjemo se po Velebitu i stajemo na vidikovcu iznad kanjona Krnjeze gdje Martina koristi kontejner kao stativ i ponovno smo svi na fotografiji.  Kod Anite lovimo nojeve, pijemo kave i Cockte i jedemo kolače od sinoć. Igramo se lovice s kišom sve do prije Senja, gdje stajemo uz magistralu i otkidamo Maksiću od usta. Na pumpi u Senju pogrešno odlučujemo i oblačimo kišnjake.  Boris K. od muke ostavlja ruksak na pumpi, i jedva ga nagovaramo da se ipak vrati po njega. Od Žute Lokve jurimo autoputom do Burger Kinga gdje nas Boris K. časti Whopperima i sličnom nezdravom finom hranom u nadi da će dobiti nazad svoje staro ime ali ništa od toga. Sa suzama u očima rastajemo se i furamo svatko svojoj kući.

I, na kraju, što reći, koju posluku porati?  Znamo da imamo Borisa više i Damira manje.  Znamo da Geza ne jede sirovo meso. Znamo da Honda ne ide po kiši. Znamo da se Zorka neće voziti na onom malom BMW-u. Znamo da Martina ne zna ćirilicu.  Znamo da Marijan S. više ne govori „kaj“, nego „e“.  Znamo da Boris F. planinari.  Znamo da Ksenija dobija što zaželi. Znamo da Boris T. paca meso u GT-u. Znamo da Boris R. piše gluposti.  Znamo da smo svi preživjeli Rosemaryne bebe.  Znamo da je poker Borisa i tris suvozačica  izdržao baby potop u petak.  I da je Maksić ipak dobio nešto za pojesti.

B


p.s. Sa velikim žaljenjem moram vas obavijestiti da nije usvojen moj genijalan prijedlog za posjet Sejšelima iduće godine. Bio sam nadglasan i iduće jeseni u planu je posjet Dugom otoku. Dobrovoljno će ga organizirati onaj koji je to i predložio, ako se ne nađe netko drugi.
Comments