Do gospona Ursa sam došao kod pregovaranja o posjeti, jer me je ekipica na nižim položajima otkantavala, pa sam odlučio ići "u glavu", i ispalo je odlično.

 

Urs je gala kit, koji nas je odmah na početku ugodno iznenadio s najavom da ćemo nakon razgledanja tvornice dobiti poklone, a svi vole poklone, zar ne?

 

Podijelili smo se u dvije grupe, jednu je vodio Urs, a drugu Felix. Proveli su nas kroz sve faze proizvodnje, od dobave sirovog čelika, njegove obrade, izrade grubih dijelova, poliranja, brušenja, fine obrade, reciklaže materijala i energije, do montaže gotovih nožića. U toj, posljednjoj fazi rade brojni radnici i radnice iz Bosne, Hrvatske i ostalih bliskih nam republika, pa smo i s mnogima od njih progovorili nekoliko riječi.

 

Inače, za one koji ne znaju, Victorinox za sve svoje proizvode daje doživotnu garanciju, koju sam već jednom davno iskoristio, kad sam nekom tipu na tren posudio svoj nožić i koji mu je slomio oštricu. U takvom slučaju se treba obratiti najbližem ovlaštenom zastupniku, koji će oštećeni nožić poslati na besplatan popravak u Švicarsku. Sad, kad smo bili u tvornici, zamolio sam gospona Ursa da na mom petnaestak godina starom Swisschampu nabrusi škarice, koje su se malo istupile. Uzeo je nožić, pogledao ga i otišao u obližnju servisnu radionicu. Vidio sam kako se tamo nešto domunđava s radnicima, kako nešto prtljaju, mrdaju, i, nakon nekoliko minuta se vratio s, naizgled, mojim nožićem. Međutim, to je bio potpuno novi nož, identičan mojem, a pazite, takav se model već godinama ne proizvodi! Rekao mi je, ma, znaš, škare su bile loše, a i pila je otupila, a i na oštrici si imao nekakve ogrebotine, pa, evo ti novi nož!

 

Nakon što smo završili s obilaskom tvornice, svatko je dobio mali malecki nožić, s nožem, škaricama, turpijicom, olovkom i pincetom/čačkalicom, kao i poklon bon s popustom od 30% koji smo iskoristili u tvorničkom dućanu. Da iskoristili! Opustošili smo dućan i nitko nije uzeo za ozbiljno moju primjedbu da mi se čini da su zagrebačke cijene niže od ovih švicarskih s popustom. No dobro. Ipak treba nešto donijeti s puta.

 

Nakon Ibacha i kraćeg zadržavanja u Muzeju švicarskih nožića u Brunnenu, u nekoliko grupa krenuli smo prema Delemontu.

 

Tasovci, Fakini, Brane, Marinko i mi smo malo lutali švicarskim putevima i stranputicama kako bi izbjegli plaćanje 40 SFR za vinjetu. Usput smo otkrili i sasvim novi prijevoj gdje je Brane skuhao kavu, pa je od tada to mjesto  znano kao Passo de Kavia.

 

Švicarska je predivna,.... ali. Dajte braćo Švicarci malo popustite! Malo nereda ne škodi. Nama s jugoistoka Europe baš ne odgovara kad je sve uređeno i pod konac. Nemaš se gdje, ne parkirati, nego ne možeš se zaustaviti ako nije označeni parking. Nemaš gdje uz cestu pojesti svoj sendvič ili popiti sok. O  odlaženju iza grma da ne govorim. Kad bi te uhvatili kako, znate već što, vjerojatno bi kazna bila veća od prosječne hrvatske bruto plaće. Samo u WC und zahlen.

 

Čini mi se da  Bog baš ne voli švicarske motoriste. Dao im je ogromne plaće, tako da si mogu kupiti motor koji požele. Dao im je odlične ceste. Dao im je prekrasnu prirodu. I dao im je ograničenja brzine 30-50-30-50-30-50..... O nekoj normalnoj vožnji, kao kod nas, u Italiji, Francuskoj, s provlačenjem između auta nema ni govora. Ali to je tako, i morali smo se prilagoditi.

 

Noć u Delemontu je prošla kako kome. Mi koji smo spavali u hostelu imali smo zadovoljstvo slušati brdo razularene švapske dječurlije, ekipa iz hotela Ibis je, vjerujem, lijepo spavala, kao i naši šatoraši Brane i Marinko.

 

Nažalost, za vrijeme večere Brane je na vlastitom palcu iskusio koliko je oštar švicarski nož. Ali, hrvatski vojnik se ničeg ne boji, pa smo ga pokrpali da je bio kao nov.

 

Slijedeće jutro smo se ponovno svi okupili ispred tvornice švicarskih nožića u Delemontu. Nekad je to bila tvornica Wenger, koju je od bankrota spasio Victorinox, i unazad dvije godine se ovdje proizvode bivši Wengerovi modeli nožića, sad s oznakom Victorinox-Delemont.

 

U ovoj tvornici je uobičajeno da se organiziraju grupne posjete, tako da tu nisam imao problema oko dogovora. Teta Patricia Bayar-Lovis je bila vrlo susretljiva, i prepustila nas svojim dvjema kolegicama koje su nas brzo i efikasno provele kroz pogone. Meni osobno je bilo puno interesantnije dan prije. U Ibachu je veća tvornica, više akcije, i bili smo vođeni od ljudi koji su i sami inžinjeri i zaljubljenici u ono što rade i znali su sve o svakom detalju i odgovore na sva naša pitanja. Ove dvije drage tete u Delemontu rade praktički kao turistički vodiči, odrecitiraju svoje i idemo dalje.... Bilo bi bolje da smo išli obrnutim redom, prvo u Delemont, a zatim u Ibach. Svejedno, i Delemont je vrijedilo vidjeti. Iako manji, pogoni su moderniji, s više robota a manje ručnog rada. Tu smo imali priliku pogledati i proizvodnju drški, koja je u Ibachu dislocirana, pa je tamo nismo vidjeli.

Nakon što je Petar snimio zajedničku fotografiju, počelo je pozdravljanje i ponovno u grupicama, malo drugačijim nego pri dolasku, svatko se svojim putem uputio kući.

 

Nama su se na povratku pridružili Fakini. Prvu smo noć prespavali u prekrasnom Annecyu, te nastavili Rutom de Grandes Alpes prema jugu. Nakon još jedne noći podno Col de la Bonetta, konačno smo ga prešli. Kažem konačno, jer smo Ksenija i ja bili pod njim već dva puta, ali je oba puta vrijeme bilo loše. Sad je vrijeme bilo prekrasno, i nakon Bonettta smo preko Col de la Lombarde prešli u Italiju.

 

Nakon malo večernjeg traženja smještaja našli smo sobe u lijepom hotelu na plaži malo istočnije od Genove. Slijedeći dan vozikali smo se po Nacionalnom parku Cinque Terre, i oko tri popodne iz La Spezie krenuli kući, kamo smo stigli oko ponoći.

 

Svi smo se sretno vratili kući, jedino je Brane, osim s palcem, imao peh i s ležajem stražnjeg kotača, koji ga je zaustavio u Sloveniji, osamdesetak kilometara prije Zagreba.

 

No, uz Marinkov kombi već je slijedeći dan motor bio kod Geca i sad vozi kao nov.