Po našem klupskom kalendaru 15.i 16. 6. uspješno smo odradili vožnju "Škrlet i Banija"

Vrijeme nas je poslužilo,dobre volje i raspoloženja nije falilo. Trebalo je samo doći gladan...

Krenuli smo u 9 ispred Super nove u Zg, vidljivo označeni, u urednoj koloni, kako i priliči najjačem klubu u Hrvata.

Preko Velike Gorice, Buševca do skele na Savi koja nas je atraktivno prevezla na drugu stranu, tu je još Posavina, al po Škrlet smo išli u Moslavinu.

Prva destinacija s bogatim seoskim doručkom (da bi mogli kušati škrlet, graševinu, muškat...) je bilo imanje Kezele. Taj gastro užitak preporučam! 

Palimo ljubimce i sad već puno lakše, jer smo siti, pravac Popovača. Mladi vinogradar Kosovec nas je upoznao sa svojom eko proizvodnjom i naravno...degustacija. Ne puno😆, jer se put nastavlja preko Moslavačke gore, Podgarića, Garešnice do Daruvara. Okrjepa u parku dvorca grofa Janković.

Obroncima Psunja kroz Đulovac, Voćin...penjemo se na Psunj, Jankovac, gdje nas čeka ručak. Odmor, šetnja, jezera, slapovi... Putem kroz park prirode, neki već na benzinskim parama, dolazimo do Pakraca.

Planinarski dom Omanovac je naš! Raspored po sobama...osvježenje, pa klopica. Samo učesnici znaju kako to dobro Slavonci slažu (od konjske i lovačke salame, šarana na rašljama, roštilja do janjetine)! Glazba, koja se dobro uklopila u naš repertoar na terasi s pogledom od mil$... i fešta je mogla početi!

Jutro je došlo brzo.

Doručak pa kroz Lipik, Novsku, Jasenovac do Hrvatske Kostajnice. Kava na Djedu. Banijom put Petrinje pa ponovo Moslavina. Ručak u Moslavačkoj priči....

Hvala svim učesnicima!

Sanja i Željko

GALERIJA FOTOGRAFIJA (by Tihomir Steigl)

U subotu 1.06., na brzaka okupljeno veselo društvo, uputilo se na jednodnevnu vožnjicu do Trsta, Prosecca i Redipuglie, oko 650 km.

Sastali smo se na benzinskoj Vrata Jadrana i južnom stranom Čičarije, kroz Istru do Trsta. U Italiju smo ušli na mjestu gdje nije bio granični prijelaz, tako da slovenci nisu postavili oznaku Italija, ne bi ni znali gdje smo ušli u Italiju.

Na brdašcu iznad Trsta posjetili smo baziliku San Giusto i spomenik pobjede nad Austrijom. Prekrasan dan, puno posjetilaca i lijep pogled na Trst.

U restoranu u marini kod dvorca Miramare, lagano smo ručali morske specijalitete sa tjesteninom i probali Prosecco iz rinfuze.

Posjetili smo mjesto Prosecco, na uzvisini, udaljeno manje od 1 km od restorana, po kojem je najprodavanije pjenušavo vino  dobilo ime. Naziv mjesta na slovenskom je Prosek, interesantno zar ne?

Na kraju, posjetili smo impresivno spomen područje poginulim talijanima u 1. Svjetskom ratu, muzej i park, pokraj mjesta Radipuglia.

GALERIJU FOTKI POGLEDAJTE OVDJE

U subotu 8. lipnja održan je druženje najavljeno u klupskom kalendaru kao dvodnevno događanje s kampiranjem Nebeski labirinti, koje je zbog objektivnih okolnosti pretvoreno u jednodnevnu vožnju prigodno nazvanu Riječni labirinti.

Krenuli smo iz Zagreba u 8,00 h ispred kafića „Cug“ na jug preko Save i dalje redom preko rijeka: Kupe, Maje, Petrinjčice, Gline, Une, Korane, Tounjčice i na kraju Mrežnice.

Vožnja je započela svima dobro poznatom cestom preko Pokupskog, Gline i Petrinje, preko Hrastovice, sve do manje poznatog sela Hrvatski Ćuntić, stvorenom za uživanje u zelenilu predivnih kestenovih šuma i opuštanje daleko od gradske buke, što je glavni razlog zbog kojeg se ljudi tamo vraćaju. Taj mir i tišinu, srećom samo nakratko, pokvarili su zvukovi naših motora.

Dočekali su nas naši dragi prijatelji i dobri domaćini, obitelj Filipec, pripremili dovoljno hrane i pića za okrijepu prije nastavka puta.

Cesta nas je dalje kroz, većinom napuštena sela okružena prekrasnom netaknutom prirodom, vodila do Gline, pa preko Topuskog, Maljevca, Cetingrada do Rastoka, koje svaki puta pokažu neko novo lice, malo se osvježili  kavicom i protegnuli noge. Pažljivo smo pratili događanja uz samu granicu, bili na oprezu, ali nismo sreli niti jednog emigranta.

Od Slunja smo nastavili zavojitom cestom preko Primišlja i Kamenice izašli na staru Senjsku cestu, prošli preko slikovitog Tounjskog mosta, pored Generalskog stola do Zvečaja.

Vožnja je završena oko 16 h na našem gruntu uz rijeku Mrežnicu, nakon pravog vrućeg ljetnog dana i vožnje na 32°C.

Umjesto tradicionalnog miješanog mesa s roštilja, iznenađenje je bilo „pizza party“ s nekoliko verzija pizza iz krušne peći, koje nam je pripremio naš dragi i nenadmašni pizza majstor Predrag.

Dobro nahranjeni i odmoreni, dio ekipe je pred večer krenuo put Zagreba, a drugi su nastavili druženje do kasno u noć.

Ukupno  je sudjelovalo 18 ljudi na 12 motora i odvozilo rutu od 310 kilometara. 

Zahvaljujemo se svim sudionicima:

Borisu i Đurđici, Darku i Neni, Gecu, Tihomiru, Zvonku, Dubravku, Josipu, Darku O.

+ dragim prijateljima, ljubiteljima vožnje motorom, koji su na najboljem putu postati članovi kluba: Mikiju i Karmen, Hrvoju i Tamari, i zaduženima za podršku: Predragu, Štefu i Gogi.

Marijan i Jasna

GALERIJA FOTOGRAFIJA (by Tihomir Steigl)

U besprijekornoj organizaciji Nade i Zvonka Jurić održano je klupsko druženje imenom „Put soli“.

Trodnevni izlet, bolje reći nezaboravan provod, započeo je u petak 24.05.2019. na benzinskoj postaji Ježevo. U rano, sunčano jutro pristizali su članovi kluba, okorjeli lovci na duge pruge željni kilometara i dobrog provoda. Pomno razrađeni put do najsitnijih detalja privukao je 51 osobu na 34 motora i jedno prateće vozilo...skoro polovina članstva kluba!

Put soli je nešto nama nepoznato. Vjerovali smo da će biti dobro, a ispalo je još bolje, iznad očekivanoga.

GALERIJA SLIKA>

Više pročitajte u tekstu nešto niže u prilogu.

Put na istok: od  Uskrsa do Vaskrsa

Ove godine otvorili smo sezonu  moto vožnje putovanjem na  otok na kojemu sigurno niste bili. Stoga imam  potrebu napisati nekoliko riječi o  odredištu, njegovim zanimljivostima i  cestama  koje vas tamo očekuju.

Najzeleniji grčki otok : KRF  ( Kerkyra, Corcyra, Corfu )

Krenuli smo iz različitih smjerova baš negdje oko Velikog petka da bi se našli u Imotskom, na rijeci Vrljici, u kultnom restoranu Hotela Zdilar. Naravno jela se pastrva, pohane žabe, malo blitve i naravno sve posno. Kako smo nadomak granice s BiH naše prvo  odredište bio je Mostar i Stari novi most. Duh Istoka već na samom početku putovanja. Zanimljivost su mnogobrojni turisti ali i skakači koji nam demonstriraju svoju vještinu skakanja s vrha mosta u Neretvu s visine od 25 metara.

Crna Gora nije daleko te po odličnim cestama i kroz slikovit brdski pejzaž isti dan dolazimo na granicu. Carinik nas promatra s nevjericom i komentira : kud se skitate kada vam je sutra Uskrs? No, ne zna on s kim ima posla ... vožnja teče glatko i spust prema Boki Kotorskoj impresionira svojom grandioznošću i pogledom na prostran i razgranat zaljev te visokim planinama: Orijenom i Lovčenom. Odmaramo u  Perastu gradiću baroknih palača od bijelog kamena i hladovine od rascvjetale bugenvilije. Hotel u koji smo  smješteni na obali je uz samu Boku Kotorsku.  izuzetno je ugodan, čist i gostoljubiv.  U jutro je Uskrs a obilan doručak nadmašio je sva očekivanja. Važno je da su svi domaći proizvodi  stigli u moto koferima. Ima tu : raznih vrsta  pašteta, 4 vrste šunke , ( kuhane, pečene i šunke u kruhu) ,  delicija od divljeg luka, salate od šparoga, francuske salate, kulena i kruha sa sjemenkama i naravno kuhana jaja obojena crnim vinom. Nakon doručka jedan dio putnika odlazi na misu u Katedralu a drugi šeću po zidinama starog grada Kotora. Inače sam Kotor ima oko 7% hrvatskog stanovništva  te   misu vodi biskup Kotorski a među vjernicima su  svečano obučene obitelji i kršni momci koji asociraju na Bokeljsku mornaricu i njenu 800 g staru tradiciju. Jedva da smo popunili staru kotorsku katedralu posvećenu svetom Tripunu.

Albanija

Krećemo dalje i na redu je Albanija. To  je zemlja kontrasta ali i  toplih ljudi, dobre hrane, turizma u usponu, niskih cijena, nedovršenih kuća ‘maštovite arhitekture’ . Ono što na prvu najviše bode oči je preizgrađenost i urbanizam kojeg nema. Svatko gradi kako stigne i po svom ukusu što obično graniči s kičem . Vrlo su rijetki autentični stari gradovi građeni pod utjecajem bizanta ili islamske kulture. Stoga smo posjetili nekoliko povijesnih bisera koji su uspjeli sačuvati  duh prošlosti. To su  naselja  koja se polako obnavljaju jer turistički nomadi sve više opsjedaju unutrašnjost Albanije, a turizam je na vrhu ljestvice prioriteta.

 Skadar na Bojani, Gjirokaster, Butrint i Berat oduševili su nas svojim posebnostima i smještajem i arhitekturom.

 Albanija više nije ono što smo mogli vidjeti još prije nekoliko godina: nema bunkera , nema bijelih kapica niti burke ili dimija. Čak 30 posto stanovnika su ateisti . Ljubaznost na svakom koraku , a pogotovo u  gradovima uz more koji žive samo od turizma.

Tri noći provodimo u Albaniji u finim hotelima uz obalu : Draču, Vlori i Sarandeu. Hrana ukusna, cijene niske, jedemo u glavnom ribu, a za desert  baklavu.

Grčka - otok Krf

Na prvi pogled  Krf je motociklistički  raj: zavoji, brdske ceste, predivna priroda i ne znam dali smo igdje na tako maloj površini doživjeli toliko prirodnih ljepota i pogleda na kristalno plavo more. Kombinacija je to Toskane sa maslinicima i čempresima te gustih šuma hrasta i eukaliptusa koje smo vidjeli još samo u Portugalu. Oplahuju nas sve boje proljeća: žuta brnistra, roza cvijet kaktusa, ljubičasta glicinija i stabla naranče koje rode i cvatu u isto vrijeme. Mislim da ovu kombinaciju pjeskovitih uvala, romantičnih plaža i klifova nastalih erozijom obale nisam vidjela nigdje. Zanimljivi su gradići razasuti po brdima poput Motovuna ili Sicilijanskih sela. Nema hotelskih naselja niti betonizacije. Toliko je urbanistički ujednačen da nema zgrade koja se ne uklapa ili odskače. Vidjela sam puno mediteranskih otoka ali ovaj bih sa sigurnošću proglasila - nalijepšim. Nije ni čudo da je ovdje ljetnikovac imala SISSI najljepša i najtužnija austrijska carica.

Hrana je tradicionalna grčka, a u doba Uskrsa jede se pašticada ili pečena janjetina.

Gyros, tzatziki, jogurt, baklave, kolači od kumkvata ..ono je što smo isprobali a za ostali dio menu-a brinemo se sami jer boravimo u vili s bazenom koja je ima sve što nam treba: od ogromne kuhinje, ugodnih soba s pogledom do stola za tenis, roštilja i koša.

Zanimljive su obale otoka Krfa prema zapadu i Otrantskim vratima gdje pušu jaki vjetrovi pa stvaraju visoke valove koji erozijom oblikuju zanimljive klifove  i obalu. Iskustva s Grcima kao domaćinima samo su pozitivna , a na ulici često se čuje i srpski jezik. Sam grad Krf, tipične je mediteranske arhitekture, uskih ulica, popločenih bijelim kamenom, balkona i velikih prozora koji se razlikuju po maštovitim oblicima kovane ograde. Tu je naravno i tisuću dućana sa suvenirima. Grad je djelomično opasan zidinama iz doba Venecije, a stare bizantinske zidine štitile su grad od najezde osvajača s istoka. Duguljasti oblik otoka omogućuje duge vožnje tako da dnevno prelazimo i po 200 km. Mi smo ga naravno prešli  uzduž i poprijeko .

Velika subota dan je kada se slavi kraj posta: razbijaju se čupovi a limena glazba defilira gradom. Baš zbog tog običaja turisti su ispunili grad jer treba doživjeti to slavlje razbijanja suđa i svega keramičkog.

U nedjelju je Vaskrs i mi naravno, ponovo slavimo. Od obilnog doručka do pečene  janjetine čiji se miris širi po selima gdje prolazimo primjećujemo ljude koji se okupljaju i slave: Hristos vaskrse - Vaistinu vaskrse!

Italija i povratak

 Zbog kišnog vremena na istoku odlučujemo da nam povratak bude preko Italije. Problem je dobiti kartu za trajekt  ili kabinu jer se svi istog dana vraćaju, a mi nismo kupili karte. Noć provodimo na trajektu  Krf – Brindisi u noćnoj mori i radije se ne prisjećam tog dijela puta.

 Ujutro se iskrcavamo i čili krećemo put planina južne  Italije preko regija Puglia, Molise i Abrusso do  gradića Castel di Sangro. To je  slikovito je planinsko selo a hotel je staro zdanje uklopljeno u moderan talijanski dizajn. Hotel je nekad bio stara praonica rublja ali danas blista dizajnerskim namještajem. Nikada nismo prošli ovim dijelom Italije kojim dominira plodan lanac Apenina i jedna je to od posljednjih talijanskih divljina. Tu su dva nacionalna parka i beskrajni pojas šume.

Drugo jutro žurimo prema Anconi da bi uhvatili trajekt za Split. Prolazimo gradićem  LAquille. Grad koji je prije 10 godina pretrpio potres još uvijek se renovira i djeluje sablasno. Najmanje 20 dizalica i zgrade koje su prekrite skelama čine 90 posto objekata.  Teško je zamisliti kako se ovdje odvija život !

Slično je i u Amatriceu. Čak ni ceste još nisu u cijelosti obnovljene pa nas „navigacija“ obično vodi krivim putem. No to ne umanjuje uživanje u brdskoj vožnji i pasovima koje prolazimo.   Kako je 1. maj a Talijani s ponosom slave Praznik rada svi stanovnici su na ulicama a restorani puni. Imamo priliku putem isprobati  Pastu Amatricanu  specijalitet grada Amatricea u izvornom ugođaju i pravoj seoskoj gostioni.

Premoreni dolazimo na cilj , luku Anconu gdje nas čeka trajekt Marko Polo i ljubazni pomorci Jadrolinije. Aurelija stoji na doku do nas i još ne zna što će ju za dva dana dočekati na Jadranu kad isplovi za Split.

Za kraj moram spomenuti posadu naše složne moto družine :

Dvije vozačice nevjerojatnih vještina i lakoće vožnje: Jasna Lokmić i Draženka Borak

Pet spretnih vozača i tri strpljive suvozačice: Darko i Nena Vještica, Marijan Lokmić, Darko Delić, Zdravko i Milada Herenčić i Boro i Vlasta Pojatina

GALERIJU FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE OVDJE

Ove godine „touring sekciju“ započeli smo jednom vožnjicom po starim cestama Lujzijanom i Jozefinom. Iako su sve vremenske prognoze (od Weather Channel-a, „Norvežana“, pa čak i ona zgodne RTL-ove meteorologinje Dunje Mazzocco Drvar) najavljivale kišu, još jednom se pokazalo da treba vjerovati i da je moć pozitivnog razmišljanja jača :) 

Skupilo se (čak) 16 motora i na njima 23 vesele osobe koje su jednostavno rastjerale oblake…

Krenuli smo s prve BP nakon naplatnih Lučko autocestom do Novigrada i tako „preskočili“ gužve po staroj Karlovačkoj. Nakon izgradnje Karoline, Lujzijana koja je dovršena 1811. godine bila je jedna od tehnoloških čuda tog vremena, a i dan danas povezuje Karlovac s Rijekom. Ime je dobila po Mariji Lujzi, kćeri austrougarskog cara Franje II. Izgradnjom hrvatske autoceste koja povezuje Zagreb s Rijekom, ova je cesta počela gubiti svoju dosadašnju važnost, ali zahvaljujući turizmu dobila je novu ulogu. Ono što oduševljava ako se odlučite otići na ovu cestu je hamburger u Miki Mausu u Severinu na kupi (još jednom hvala Dubravku Rupčiću na preporuci) i povorka od 16 motora koji iznenađuju ugostitelje u jutarnjim satima… Također su interesantna i mnoga mala naselja koja su izgrađena u isto vrijeme tijekom izgradnje ove ceste.

Laganim tempom nastavljamo Lujzijanom do Gornjeg Jelenja gdje nas zbog našeg „laganini tempa“ duže od očekivanog čekaju nasmijana braća Ferenčić  te skupa s njima nastavljamo prema Crikvenici.

Iako me Marijan jasno instruirao kojim putem se treba dovesti do trga u Crikvi, „road captain“ skreće k'o sivonja i bez pardona vodi ostatak ekipe preko pješačke zone do trga gdje guštamo u piću… Srećom nije bilo komunalaca da odrade mjesečnu kvotu kazni, pa smo čak dopustili i kiši da odradi svojih 5 minuta dok smo, naravno, pod zaštitom suncobrana ispijali svoje kave, sokove i napitke pune B vitamina…

Nakon Crikvenice uputili smo se put Senja i serpentinama vozimo do prijevoja gdje odrađujemo „foto sešn“ (tamo nam je naša draga Đurđica Fakin pokazala svoje planinarske vještine kada se u trenu popela uzbrdo kak' neka gazela da bi „great foto opportunity“ uspio… Naravno da je bila „tiha misa“ dok nije sišla među nas. Šteta što nismo imali mogućnost zastati kapelici Sv.Mihovila i Carskom vrelu na Majoriji…Ipak nas je bilo „k'o Rusa“.

Laganom vožnjicom drugom starom cestom…tzv Jozefinom nastavljamo kroz Žutu lokvu i Brinje,te prelazimo preko Kapele i nastavljamo putem Josipdola gdje nas čeka ručak u restoranu Gradina. Taj dio nismo ni slikali jer smo došli gladni k'o vukovi i pojeli ama baš sve što su stavili pred nas. Što se same ceste tiče (prema legendi), cesta je izgrađena zato što je kralj Josip II. bio uvjeren u lošu povezanost Senja s kontinentalnim dijelom Hrvatske jer je pao sa svog konja na području Kapele (klasični „sindrom gubitnika“ kada zbog nekih svojih propusta okrivljujemo druge…srećom ostala nam cesta zbog toga). Iako je cesta stara, vožnja po njoj je stvarno ugodna. Iz Karlovca možete ići sve do Like i Gorskog kotara, gdje ćete otkriti zašto je to područje proglašeno "zelenim srcem" Hrvatske…

I opet se, iza tmurnog neba i oblaka, pokazalo sunce s kojim smo i završili ovu našu malu vožnjicu.

Hvala svima na prekrasnom danu i strpljenju…

·       Đurđici i Borisu Fakinu (bez njih ne bi imali slika),

·       Nadi i Zvonku Juriću,

·       Danijeli i Asku Hasanpašiću,

·       Marijanu Krupici,

·       Sanji i Draženu Kurečiću koji su iz Virovitice potegnuli da bi se vozili s nama,

·       braći Ferenčić iz Pule koji su strpljivo dočekali „fast and furious“ ekipu,

·       Dubravku Besaku,

·       Katarini i Kristijanu,

·       Borni Lokaru,

·       Trpimiru Mihaliću,

·       Darku Tukulju,

·       Karlu Dečiju koji je (iako jaši zvijer) čuvao začelje naše male grupe,

·       Goranu Toliću,

·       Draganu Piliškiću,

·       Igoru Grgiću

·       i mojoj Maličkoj na strpljenju

Ponovilo se!

p.s. evo napravio sam i jedan film. FILM POKRENI OVDJE