BMW-i, kamera i pastrva – jednodnevna pustolovina prema Krupi

Dana 14. lipnja, članovi BMW Moto Kluba Zagreb i njihovi dvokotačni prijatelji (neki više kromirani, neki više umorni) odlučili su pobjeći od gradske svakodnevice i prošetati motore prema jugu. Prva etapa bila je čisto taktička – autocestom do Karlovca, jer nitko normalan ne želi dvadeset kamera, tri traktora i šest kružnih tokova zaredom kroz Draganiće.

Nakon što su se riješili “dosadnog dijela puta”, počelo je ono pravo – stara cesta preko Slunja. Tamo je uvijek zgodno stati, jer Slunj ima onaj šarm “malo misto s vodopadom” i osjećaj da si već negdje na odmoru, iako si tek skinuo rukavice.

Zatim kroz Plitvička jezera – koja, iako su se ovaj put gledala samo iz sedla i kroz vizir, i dalje bacaju sjenu slavnih slapova i tirkiznih jezera. Vožnja kroz te krajeve je kao nacionalna geografija u pokretu – samo s više asfalta i malo više rupa.

Preko Gračaca (gdje vrijeme stoji, a benzinske rade po mjesečevim mijenama), pa na legendarno spuštanje niz Velebit prema Obrovcu – ruta koja svaki vozač motora spominje s blagim osmijehom i suzom u oku. Zavoj do zavoja, asfalt klizi, a pogled puca na Zrmanju, koja se ni kriva ni dužna tamo vijuga kao da glumi Amazonu.

I onda – Manastir Krupa. Smješten u podnožju Velebita, uz istoimenu rijeku, ovaj pravoslavni manastir je najstariji u Hrvatskoj, osnovan davne 1317. godine, navodno uz pomoć kralja Milutina i redovnika iz manastira Hilandara. Slikovit kao razglednica, s bijelim fasadama i plavim nebom iznad, kao da kaže: “Zastani malo, imaš vremena.”

Uz stručnog vodiča (koji je znao više nego što su svi zajedno imali u GPS-u), grupa je razgledala kompleks – crkvu, konake i stari mlin, a čulo se i ponešto o životu redovnika, freskama i tome kako je ovo mjesto stoljećima izdržalo i burne povijesne vjetrove.

Nakon duhovne hrane, slijedila je ona prava. Restoran Slapovi Zrmanje – ime sve govori. Ekipa je uz obalu rijeke, pod sjenom i uz žubor slapova, uživala u pastrvi (za ljubitelje peraja) ili roštilju (za one kojima je dimljena svinjetina svetinja). Pojelo se, popilo, smijalo i zabilježilo barem tri anegdote za sljedeći klupski sastanak.

Povratak u Zagreb bio je istim putem – jer kad pronađeš dobar zavoj, ne puštaš ga lako.

U konačnici – još jedan dan ispunjen kilometrom, prijateljstvom i dobrim obrokom. A i motor je zadovoljan – jer vožnja do Krupe nije samo put, to je terapija s mirisom benzina i zvukom auspuha.

Fotografije s ovog izleta pgledajte OVDJE