LUJZIJANOM I JOZEFINOM (21.05.2022.)

Već jako željni vožnji, jedva smo dočekali još jedan sunčan dan i đir prema moru. Skupila se grupica hrabrih bmw-aša te smo krenuli starim cestama do i od mora.

Krenuli smo iz Zagreba Lujzijanom**, priključili se na Karolinu* do Fužina gdje smo se preko Liča spustili do Nvog Vinodolskog. Ta cesta, iako je bilo na mjestima šodera, je toliko divna i pusta da se voziš pored poludivljih konja po planinskim cestama po predivnom krajoliku…ma koja je*** Švicarska…Stvarno smo guštali. Taj gušt smo dodatno nagradili predobrom teletinom u konobi Studec (prvi puta sam bio tamo, međutim definitivno ne i zadnji…svaka preporuka)

Nakon što smo se lijepo nahranili, provozali smo se uz obalu 50-tak kilometara te nastavili Jozefinom preko Kapele sve do Zagreba.

Predivan dan, predivna vožnja s predivnim ljudima.

*Karolina (cesta)

Gradnja je započela 1726. za kralja Karla III. Puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime.

Karolina povezuje Karlovac s Bakrom, a prolazi kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine. Od obale se uspinjala prema Hreljinu i Zlobinu te odatle prema Benkovcu gdje je dosegla 881 metar nad morem, potom se blago spuštala do Fužina, onda opet uzdizala do svoje najviše točke između Belog Sela i Brestove Drage (970 metara) ponad Sungera i Mrkoplja.

Od 1732. godine prolazi kroz Mrkopalj, a u Brestovoj Dragi nalaze se ostaci potpora za most (stupovi, upornjaci), što je u ono vrijeme bio jedinstven primjer gradnje u svijetu.

Između Poljičke Kose i Starog Laza Karolinska cesta se ponovo penje na više od 900 metara, a nakon toga teren se postupno snižava prema Ravnoj Gori, Staroj Sušici i Vrbovskom te dalje put Bosiljeva, Vodene Drage, Novigrada na Dobri i Dubovca doseže Karlovac.

Karolinska cesta nije imala velik kapacitet, a usto je bila i prilično strma te je u nepunih 100 godina, zbog velikog povećanja prometa, izgrađena još jedna cesta kroz Gorski kotar, u to doba jedna od najmodernijih prometnica u svijetu, Lujzijanska cesta.

*Lujzijana Lujzinska cesta (također Lujzijana i Via Ludovicea) je bila jedna od najvažnijih cesta u hrvatskoj povijesti. Bila je to najkraća cesta koja je spajala Rijeku i Karlovac kao i jedna od najznačajnijih cesta u Austro-Ugarskoj.

Povezivala je Rijeku s Karlovcem preko Grobničkog polja, Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa. Duljina Lujzijane iznosila je 18 austrijskih milja (1 milja = 7,585 km). Bila je široka oko 8 m (26 Wiener Fuß; 1 Fuß = 0,31 m). Na početku gradnje donesena je odluka da se cesta imenuje Via Ludovicea po Mariji Ludovici, trećoj supruzi austrijskog cara Franje II. Pošto je cesta dovršena pod francuskom upravom, dobila je ime po Marie-Louise, kćerci austrijskog cara Franje II. i kasnijom suprugom Napoleona.

To je bila najkraća prometnica između Rijeke i Karlovca, te jedna od najmodernijih u cijeloj monarhiji. Izgradnjom Lujzijane, Karolinska cesta je izgubila na značaju.

Filip Vukasović bio je odgovoran za projektiranje i izgradnju ceste. Trasiranje nove ceste od Rijeke do Karlovca počelo je u veljači 1803. godine u kanjonu Rječine prema Grobničkom polju. Građevinski radovi na izuzetno zahtjevnom terenu započeli su već sredinom ožujka iste godine.

Lujzijana je tijekom godina građena u fazama: 1804. godine izgrađena je do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. do Vrbovskog, 1808. do Severina na Kupi, a početkom 1809. godine do Male Jelse, oko četiri kilometra do Karlovca.

Na nekim dionicama cesta je bila građena u pola širine, a kasnije proširena kako bi se što prije otvorila za promet. Širina ceste u zavojima bila je 8,20 metara, a u oštrim zavojima do 14,40 metara.

***Jozefina (Jozefinska cesta, Josipova cesta, cesta Karlovac – Senj) povijesna je cesta koja povezuje grad i luku Senj na obali Jadranskoga mora s gradom Karlovcem u središnjoj Hrvatskoj, odnosno sjeverno hrvatsko primorje i središnju Hrvatsku.

Povijest trase

Još u antičkim vremenima okvirna trasa buduće ceste korištena je kao prometni pravac. U srednjemu vijeku zabilježen je put Zagreb – Karlovac – Modruš Potok – Kapela – Senj koji nije imao obilježja pravilno izgrađenoga puta te je moguće ponekad ovisno o vremenu i godišnjem dobu mijenjao trasu. Propadanjem gospodarskog i inog života kao posljedice turskih provala dolazi i do opadanja prometa tim pravcem i zapuštanja postojećih putova.

Tek krajem 17. i početkom 18. stoljeća dolazi do gospodarskog oporavka i sporoga rasta trgovine. Jedna od glavnih zapreka trgovini bilo je nepostojanje uređenih putova: roba se na relaciji Senj – Karlovac prenosila na konjima, jer je pravac bio neprohodan za promet kola, a sam put je, ovisno o vremenskim prilikama trajao 5 do 7 dana. Također, nepostojanje uređenih cesta bila je stalna smetnja vojnoj komunikaciji te će upravo zapovjedništvo Vojne Krajine biti glavni inicijator budućega prometnoga povezivanja.

Prvi pokušaj izgradnje (1759. – 1760.)

Krajiško zapovjedništvo u Karlovcu je sredinom 18. stoljeća ispitivalo je mogućnost izgradnje nove ceste od Karlovca, dolinom rijeke Mrežnice, do Kapele i dalje do Senja. Na poziv generala Patazzija u jesen 1759. godine u Karlovcu je održana konferencija o gradnji nove ceste. Utvrđena je trasa buduće ceste te odlučeno da se "sazovu knezovi iz svih mjesta kroz koja će prolaziti cesta kako bi se osigurala potrebna radna snaga i zaprežna vozila".

Gradnja je krenula s karlovačke strane te je iduće godine izgrađena prva dionica ceste od Karlovca do Svetog Petra Mrežničkog (danas u sastavu grada Duge Rese) u dužini od 10 kilometara. Daljnja izgradnja je stala zbog pomanjkanja financijskih sredstava.

Struppijeva Jozefinska cesta (1775. – 1779.)

Prema legendi, Josip II., car Svetog Rimskog Carstva i kralj hrvatski, osobno se uvjerio u lošu povezanost Senja i zaleđa tako što je prelazeći Kapelu pored današnjega Josipdola pao s konja. Bilo zbog toga, ili zbog vojnih potreba za boljim komunikacijama s primorjem, na kraljev je nalog i trošak 1775. godine pokrenuta gradnja ceste pod vodstvom inženjerskoga časnika Vinka Struppija.

Sama trasa ceste počinje u Karlovcu te se preko Kapele, Brinja i Vratnika spuštala do Senja. U čast svog inicijatora dobila je nova cesta naziv Via Josephina, tj. Jozefinska ili Josipova cesta.

Trasa ceste položena je tako da je prolazila naseljima i drugim istaknutim točkama, slijedeći uz to približno potez već korištenoga puta. Stoga je cesta imala mnogo izgubljenih padova i vrlo strmih odsjeka, prije svega na prijelazu preko Velike Kapele i na spustu s Vratnika u Senjsku Dragu. Maksimalni nagibi na navedenim sektorima dostižu na nekim mjestima 20 % do 30 %.

O održavanju Jozefine brinulo se 220 cestara, približno 2 po kilometru, koje je davala svaka graničarska regimenta za svoje područje. 1873. godine pušteni su u promet i vojni transporti zaprežnim kolima, a s njima su radi lakšega odvijanja komunikacije otvorene poštanske stanice u kojima su se izmjenjivali konji. Redovni poštanski promet na relaciji Beč – Zagreb – Karlovac – Senj počeo se odvijati 1786. godine.

Knežićeva Jozefinska cesta (1833. – 1845.)

Fontana i kapela sv. Mihovila su izgrađene u vrijeme radova na osuvremenjivanju Jozefinske ceste od Karlovca do Senja u razdoblju od 1833. do 1843. godine, a radovima je upravljao bojnik Josip Kajetan Knežić, rodom iz Petrinje.

Struppijeva cesta, izgrađena s ciljem povezivanja postojećih naselja što kraćim putem, uz težište na solidnosti i masivnost izvedbe, predstavljala je odlično i na daleko poznato cestograđevno remek-djelo, koje se u tadašnjoj literaturi pohvalno isticalo. Međutim, takva izvedba ceste koja je uključivala i velike nagibe nije bila u potpunosti prikladna za promet kola te je vojska nakon same gradnje kontinuirano težila unaprijediti je. Već krajem 18. stoljeća pod vodstvom podmaršala Filipa Vukasovića, budućega graditelja Lujzijanske ceste, izvršeni su novi radovi. 1803. godine sastavljen je prijedlog gradnje posve nove ceste na istoj relaciji, no on nije zaživio zbog izbijanja Napoleonskih ratova.

Završetkom modernije i propusnije Lujzijanske ceste od Karlovac do Rijeke 1811. godine došlo je do drastičnoga pada putničkoga i teretnoga prometa po Jozefini te povezano za time pada prometa Senjske luke. Dvorsko ratno vijeće u Beču u sporazumu s Krajiškim glavnim zapovjedništvom u Zagrebu podržalo je stoga izgradnju nova moderne ceste od Karlovca do Senja. Gradnja nove ceste izvršena je pod vodstvom graničarskog časnika Josipa Kajetana Knežića od 1833. do 1845. godine.

Trasa od Karlovca do Josipdola nije mijenjana, dok je od Josipdola napravljena nova trasa preko Velike Kapele na Vratnik i Senjsku Dragu. Sama cesta je bila nešto duža (115 km ), ali je po svojim prometnim karakteristikama bila znatno povoljnija. Maksimalni nagib ne prekoračuje 5 do 6 %, što vrijedi i za današnje ceste.

Foto i video galeriju pogledajte